Kada osoba s demencijom stalno traži da ide kući

„Želim kući.“ Mnogim porodicama ovo je jedna od najtežih rečenica koje čuju, posebno kada je osoba o kojoj brinu sjedi u sopstvenoj dnevnoj sobi. To je uobičajeno, može se javiti u bilo kojoj fazi demencije, i postoje mirni, praktični načini da se odgovori. Ova stranica objašnjava šta te riječi često znače, šta reći, koje aktivnosti mogu pomoći u tom trenutku i kako ostati siguran.

Zašto osoba s demencijom stalno traži da ide kući?

Obično je „kuća“ više osjećaj nego mjesto. Alzheimer’s Society opisuje to kao osjećaj udobnosti i sigurnosti, ili kuću iz prošlosti, a ne sam stan. Demencija može učiniti poznate sobe stranim, pa osoba može osjećati da je u ranijem životnom dobu, kada je kuća bila roditeljski dom iz djetinjstva ili mjesto gdje je odgajala djecu.

Te riječi mogu biti i znak da se nešto drugo događa: gladna je, žedna je, treba joj toalet, boli je, previše joj je toplo ili hladno, umorna je, usamljena, uplašena ili je preopterete buka. National Institute on Aging među uzrocima nemira navodi bol, buku, usamljenost, promjene rutine i lijekove.

Šta da kažem kada traži da ide kući?

Odgovorite na osjećaj, a ne na riječi. Family Caregiver Alliance savjetuje da ne pokušavate uvjeriti osobu da griješi: njeni osjećaji su stvarni, zato prvo odgovorite utjehom i uvjeravanjem, pa nježno preusmjerite pažnju.

Izrazi koji često pomažu:

• Imenujte osjećaj. „Čini se da vam nedostaje dom.“
• Uvjerite. „Ovdje ste sigurni, a ja ostajem s vama.“ Alzheimer’s Association predlaže jednostavne riječi: „Ovdje ste sigurni.“
• Pozovite na sjećanje. „Ispričajte mi o svom domu. Kakva je bila vaša kuhinja?“ Pitanja o dalekoj prošlosti obično su ugodnija od pitanja o današnjici.
• Ponudite nešto zajedno. „Hajdemo prvo popiti čaj“ ili „Možete li mi pomoći s ovim peškirima?“

Topao ton i ruka na ruci, ako voli dodir, mogu reći više od riječi.

Čega se kloniti?

• Prepiranja ili objašnjavanja. „Sada živite ovdje“ ili „Ovo vam je dom već 40 godina“ traži da prihvate nešto što demenciji otežava prihvatanje, a može zvučati kao da su u krivu.
• Ispitivanja. „Zar se ne sjećate?“ ili „Koja je adresa?“ stvara pritisak.
• Blokiranje vrata u ljutnji. Ako krene van, ostanite mirni i idite s njom. Kratka šetnja zajedno često smiri želju za odlaskom.
• Žurbe. Dajte joj vremena da govori o kući prije nego promijenite temu.

Aktivnosti koje mogu pomoći u tom trenutku

Nakon što prepoznate osjećaj, miran i poznat zadatak može preusmjeriti pažnju, a da je ne odbacite.

1. Pogledajte fotografije doma i porodice. Listajte stranice i komentarišite („Pogledajte ovu baštu“) umjesto da postavljate pitanja. Na telefonu ili tabletu, Parovi fotografija pretvara vaše porodične fotografije u nježnu igru spajanja, a fotografije ostaju na vašem uređaju.
2. Razgovarajte o domu. Kartice za razgovor nude otvorena pitanja o kućama, kuhinjama, komšijama i praznicima, bez tačnih odgovora.
3. Pustite muziku koju voli. National Institute on Aging među načinima za smirivanje nemira navodi umirujuću muziku. Pogledajte naše aktivnosti s muzikom.
4. Popijte piće ili jedite užinu. Glad i žeđ mogu izgledati kao nemir. Šolja čaja ili omiljena poslastica je i mali ritual osjećaja da ste kod kuće.
5. Prošetajte ili sjedite vani. Kretanje i dnevna svjetlost pomažu, posebno ranije tokom dana.
6. Dajte poznat posao. Slaganje veša, razvrstavanje pribora za jelo ili zalijevanje biljaka može vratiti osjećaj vođenja domaćinstva.
7. Sve usporite. Isključite televizor, smanjite buku i odsjaj, i probajte zajedničku pauzu za disanje.

Ako jedna ideja ne upali, probajte drugu kasnije. I tiho sjedenje zajedno je dobar ishod.

Provjerite uzrok koji možete riješiti

Alzheimer’s Society predlaže da vodite kratak zapis o tome kada se pitanje javlja, na primjer prije obroka, nakon posjeta ili u sumrak. Obrasci olakšavaju planiranje unaprijed.

Je li u redu reći bijelu laž?

Ovo je stvarna rasprava, a porodice koje brinu dolaze do različitih zaključaka. Alzheimer’s Society kaže da nema jednog ispravnog odgovora: neistine mogu neke ljude učiniti sumnjičavijima, zato odlučite šta je u najboljem interesu osobe i budite dosljedni. U Penn Memory Center-u, stav koordinatora je da je istina osnovni pristup, a nježna neistina prihvatljiva je samo kada osoba ne može obraditi neku konkretnu istinu, i da nikada ne treba ismijavati njen osjećaj stvarnosti.

Mnogi njegovatelji nalaze srednji put: prvo iskrena utjeha i preusmjeravanje („Ostaćemo ovdje večeras, a ja sam tu uz vas“), bez prepirke o tome gdje je dom.

Šta ako se to dešava svako popodne ili veče?

Nemir koji počne ili se pogorša kasno popodne često se naziva sundowning. National Institute on Aging predlaže redovan raspored, dnevnu svjetlost i aktivnost, manje kasnih dnevnih spavanja, i bez kafe ili alkohola kasno u danu. Paljenje svjetla prije sumraka također može pomoći. Naš vodič o smirujućim aktivnostima kasno popodne sadrži više detalja.

Zaštita ako pokuša da ode

Želja da ide kući može dovesti do lutanja. Alzheimer’s Association procjenjuje da će šest od deset osoba koje žive s demencijom barem jednom lutati.

Pripremite se unaprijed:

• ID ili medicinsku narukvicu s imenom i vašim telefonskim brojem, te oznake u odjeći. National Institute on Aging spominje MedicAlert i program Safe and Found Alzheimer’s Association-a, koji može koštati novac.
• Zvono ili alarm na vratima, i brave postavljene visoko ili nisko. Nikada ne zaključavajte osobu samu unutra.
• Nedavnu fotografiju lica izbliza i spisak mjesta na koja bi mogla otići, na primjer raniji dom ili radno mjesto.
• Obavijestite pouzdane komšije i ostavite im svoj broj.

Ako nestane: odmah počnite tražiti; Alzheimer’s Association napominje da se mnoge osobe pronađu u krugu od oko 2,5 km (1,5 milja). Ako je niste pronašli u roku od 15 minuta, pozovite 112 i recite da osoba ima demenciju. Pozovite 112 odmah ako je neko u opasnosti.

Kada treba da pozovem ljekara?

Odmah pozovite ljekara ako pitanje ili zbunjenost počnu naglo ili se znatno pogoršaju tokom sati ili dana. National Institute on Aging kaže da naglo ili brzo mijenjanje ponašanja, posebno nakon infekcije ili promjene lijeka, treba odmah provjeriti. Iznenadna zbunjenost može biti delirij, za koji NHS kaže da zahtijeva hitnu pomoć; infekcije mokraćnih puteva su čest uzrok kod starijih osoba.

Također je korisno spomenuti ustaljen obrazac na sljedećem pregledu, jer bol, loše raspoloženje, poremećaji sna ili nuspojave lijekova mogu sve imati ulogu.